Jovan Simić Bobovac
Jovan Simić Bobovac | |
---|---|
Puno ime | Jovan Simić Bobovac |
Datum rođenja | 1775. |
Mesto rođenja | Bobova Osmansko carstvo |
Datum smrti | 26. jul 1832. (56/57 god.) |
Mesto smrti | Bobova Kneževina Srbija |
Jovan Simić Bobovac (Bobova, 1775 — Bobova, 26. jul 1832) je bio srpski knez, vojskovođa i političar, učesnik u prvom i drugom srpskom ustanku.
Biografija i poreklo
[уреди | уреди извор]Rođen je 1775. g., u selu Bobovi, u "zaseoku Simića". Bratstvo Simića se doselilo u valjevsku Podgorinu, negde početkom 18. veka iz Polimlja (Stefanije Simić). Na putu prema Ugarskoj, sa ostalim izbeglicama iz stare Hercegovine i Crne Gore, zaustavili su se u valjevskoj Podgorini, u podnožju planine Medvednik (verovatno jer su neprohodna bespuća Podgorine pružala odličnu sigurnost od Turaka). Brdo pod kojim se i dan danas nalazi zaselak Simića, naziva se "Simića vis".
Bobovčeve funkcije i dužnosti
[уреди | уреди извор]Poznato je da je bio buljukbaša (vojni zapovednik) kod čuvenog оbor-kneza ispod Medvednika, Ilije Birčanina. Nakon seče kneževa, za novog obor-kneza postavljen je Milić Kedić, takođe iz susednog sela Suvodanje, kao i Birčanin.
Jovan Simić Bobovac je ostao buljukbaša i kod novog kneza, da bi posle njegove pogibije 1809. godine, bio imenovan za kneza podgorske knežine u ustaničkoj Srbiji. Po njemu, kneževina se zvala 'Bobovčeva knežina',[1].
Među prvim sudijama oslobođene Srbije
[уреди | уреди извор]6-og oktobra 1823. g. (Akt br. 1932) knez Miloš imenuje Jovana Simića Bobovca za Predsednika Narodnog suda u Kragujevcu[2], a potom predsednika Beogradskog narodnog suda (nakon kneza Milosava Zdravkovića) na kojoj funkciji ostaje sve do 1828. g., kada je radi sprečavanja upada bosanskih Turaka u Mačvu i nakon toga u Podrinju postavljen za komandanta srpske vojske na Drini.
Bobovac i iseljavanje turskog stanovništva iz Podrinja po osnovu Hatišerifa od 1830
[уреди | уреди извор]Nakon oslobođenja Srbije koje je 1830. g, krunisano prvim Hatišerifom, akcenat na naseljavanju Podrinja srpskim življem postaje prioritet Knezu Milošu. Ali, usled sve brojnijih i žešćih sukoba muslimanskog stanovništva sa doseljenicima iz dinarskih krajeva, posebno iz crnogorskog Grahova,[3], Miloš Veliki upućuje kneza Bobovca iz Beograda u Azbukovicu kako bi u saradnji sa Jevremom Obrenovićem i Petrom Vasićem nadzirao i ubrzavao preseljenje muslimana koji nisu prihvatili odredbe hatišerifa a u kojima je nedvosmisleno naređeno obavezno iseljavanje Turaka iz Srbije, izuzev onih, koji su bili registrovani na područjima garnizonskih mesta[4]. Ovoj odluci Porte, su se posebno odupirali Turci u sokolskim selima pored Drine i oko Soko grada. Jovan Simić je sa gore pomenutim glavešinama započeo svoju misiju krajem februara 1830. g. Već u aprilu se sukobio sa Turcima koje je Husein-paša iz Beograda "buruntijom", (turski: "zapoved", "pismeno", "ukaz" i sl.) pozvao da se svi redom vrate na svoja bivša imanja i nastave da ih obrađuju kao pre iseljavanja. Do avgusta t.g., Turci su se masovno vraćali u sokolsku nahiju da bi se do januara 1831. g. praktično svi vratili. Bobovac se tokom tog perioda više puta sukobio sa Turcima koji su o tome pisali knezu Milošu 9/21. marta 1831. g. preteći da "neće(mo) izići dok ne bude leševa"[5]. I pored kompleksne situacije na terenu, Bobovac će uspeti da sprovede Milošev zadatak u delo tokom 1831. g. ali po cenu ozbiljnog sukoba sa pojedinim turskim glavešinama koji će po svemu sudeći imati tragične posledice po njega i njegov život nekoliko meseci kasnije.
Kraj života
[уреди | уреди извор]Iako je knez Bobovac, po kazivanjima njegovih savremenika bio izrazito "veliki prijatelj Knezu Milošu" pred kraj života je podržavao ustavobranitelje u njihovoj želji da ograniče Milošev apsolutizam. Po svemu sudeći, Bobovac pada u nemilost kod velikog knjaza. No, ta činjenica nije ni do danas razjasnila tačan uzrok njegove iznenadne smrti koja je nastupila 14/26. jula 1832. g. Naime, nakon napada iz zasede od strane, do danas neidentifikovane grupe ljudi, a koji su vrlo verovatno mogli biti i Turci iz sokolske nahije željni osvete usled Bobovčeve uloge u njihovom preseljenju u Bosnu, Bobovac umire od posledica ranjavanja, i to, u pedeset sedmoj godini života.
Sahranjen je uz Kameničku crkvu, čiji je bio ktitor, u susednom selu Kamenica 15/27. jula 1832. g.[6].
U selima ispod Medvednika i dan danas postoji priča o crkvi koju je sagradio knez Jovan Simić Bobovac, ali koju su Turci zapalili po slomu ustanka, nakon što je narod otišao u zbeg u planinu. Pominje se i u Memoarima prote Mateje Nenadovića a sačuvane su i njegove prepiske sa knezom Milošem Obrenovićem, u Arhivu Srbije[7]
Danas u zaseoku Simića u selu Bobova postoji 5 domaćinstava. Potomci kneza Jovana Simića Bobovca mahom su naseljeni u Bobovi (porodica Radisav Simić), Valjevu i Beogradu (porodice Desanka Maksimović i Vasilije M.Simić).
Vidi još
[уреди | уреди извор]Reference
[уреди | уреди извор]- ^ Miličević, Đ. Milan "Pomenik znamenitih ljudi u Srpskoga naroda novijeg doba", str. 37 i 38. 1888 i "Kneževina Srbija", I, Beograd 1876, str. 525.
- ^ Miličević, Milan Đ. "Pomenik znamenitih Srba", str. 37 i 38, 1888.
- ^ Perović, Radoslav "Prvi srpski ustanak: Akta i pisma na srpskom jeziku. Beograd, Narodna knjiga 1977.
- ^ Stojančević, Vladimir "Istorija srpskog naroda", V, SKZ, Beograd 1981, str. 24 i 49; Jevtić, Milan M. "Podrinje u srpskoj revoluciji", Godišnjak Istorijskog Arhiva VIII, Šabac, 1970, str. 330.
- ^ Arhiv Srbije, Beograd, Fond: "Kneževa kancelarija", (1831), br. 329-330.; in "Azbukovica, zemlja, ljudi i život", Samoupravna interesna zajednica kulture opštine, Ljubovija, (1985), str. 119 i 383.
- ^ Obrad Gavrilović: Valjevska nahija 1816-1838, strana 84, u „Glasnik“, broj 1, Istorijski arhiv u Valjevu, Valjevo, 1966. godine.
- ^ Arhiv Srbije, Beograd, Fond: "Kneževa kancelarija", (1831), br. 329-330.
Bibliografija
[уреди | уреди извор]- Miličević, Milan Đ. "Pomenik znamenitih Srba", str. 37 i 38 (1887) i "Kneževina Srbija", I, Beograd (1876), str. 525;
- Ministarstvo Finansija Kraljevine Srbije, "Ustanove i Finansije obnovljene Srbije do 1842", Tom 2, str. 402, 408, 562, 582-589, (1899);
- Stojančević, Vladimir "Istorija srpskog naroda", V, SKZ, Beograd (1981), str. 24 i 49;
- Jevtić, Milan M. "Podrinje u srpskoj revoluciji", Godišnjak Istorijskog Arhiva VIII, Šabac, (1970), str. 330;
- Perović, Radoslav "Prvi srpski ustanak: Akta i pisma na srpskom jeziku", Beograd, Narodna knjiga (1977), str. 162;
- Arhiv Srbije, Beograd, Fond: "Kneževa kancelarija", (1831), br. 329-330;
- Grupa autora in "Azbukovica, zemlja, ljudi i život", Samoupravna interesna zajednica kulture opštine, Ljubovija, (1985), str. 119 i 383.